Kao da sam ja to namjerno napravila i htjela, pa nisam budala da bi namjerno pobacila svoje dijete i napravila mu nešto na žao. Krivo mi je jer jako dobro on zna koliko sam ja željela sa njime dijete i koliko sam se htjela ostvariti sa njim kao majka i sada ima obraza da za sve mene krivi i da sam ja sada najgora, a nije se nikada pitao koji je točno razlog zbog kojega je do toga došlo. Očito su putevi Gospodnji bili drugačiji od onih koje smo mi sami željeli, ali to ne znači da smo trebali odmah odustati.
Možda nije uspjelo prvi puta, ali to ne znači da ne bih uspjelo drugi puta da smo pokušali, ali on to ne želi niti čuti i svaki dan mi stvara pritisak da sam ja kriva da nisam dobro pazila na svoju trudnoću i da je do toga došlo radi mene. Uopće nije tako bilo jednostavno se dogodilo, i ja bih voljela prvo radi sebe da sam uspjela u tome i da sam rodila to dijete i ne zna on koliko je tek me i teško i kako se ja osjećam radi toga što mi se dogodilo, ali on samo gleda na sebe i svoje osjećaje i kako je njemu, a ja kao da uopće ne postojim i baš mi je krivo zbog toga.
Život mi svaki dan pretvara u pakao i ne mogu to više podnijeti, ja mislim da bi radije umrla nego da slušam te njegove uvrede svaki dan koje mi uputi i što mi radi, jednostavno kao da je njegova ljubav prema meni nestala u trenutku i sada me baš mrzi. Užasno je tako živjeti sa nekim i nema mi druge nego da se jednostavno pokupim i odem što dalje od njega samo da više to ne slušam niti ne gledam, jer ako tako nastavi vjerujem da ću psihički puknuti i da više neću biti normalna osoba ma sigurna sam u to da će tako biti samo ako ne odem.
Izvor: megagiga
Nema komentara:
Objavi komentar