Na dan zaljubljenih – Valentinovo, očekivala sam prosidbu. Danima sam se spremala za taj dan. Iz kuće su me iznijeli na nosilima Hitne pomoći. I bez liječničke dijagnoze, znala sam da je stanje alarmantno. Predugo sam ignorisala simptome i krila od svojih da se loše osjećam, izjavila je Ena za magazin Aura u februaru 2012. godine. Pet godina kasnije, Ena nas je pozvala i podsjetila na svoj slučaj. Živa je i u potpunosti zdrava.
Pronašli smo njenu priču u našoj arhivi. Prenosimo je u cjelosti:
Sve promjene koje je, prvo povremeno, a onda sve češće uočavala na sebi, Ena je pripisivala svemu, samo ne bolesti. Samu sebe je tješila i uvjeravala da nije u pitanju ništa opasno.
– Mlada sam, imam dobre genetske predispozicije, roditelji su mi zdravi; ja ne pijem, ne pušim, hranim se izuzetno zdravo, bavim se aktivno sportom. Ne mogu biti bolesna, nema šanse – mislila je Ena.
Tvrdoglavo braneći svoja uvjerenja kako nju svaka bolest mora zaobići, odbijala je obratiti se ljekaru čak i kad je stala na vagu i primijetila da težinu gubi rapidno. Pa i onda kad zbog glavobolja nije mogla misliti, ni spavati. Česte mučnine, povraćanje krvi, nesvjestice i u konačnici gubitak svijesti, skrivala je od roditelja uspješno sve do 14. februara 2010. godine.
Spremala se za Valentinovo izaći u grad sa momkom. S mukom se odijevala, brinući se zbog izrazitog bljedila na licu i drhavih ruku.
– Samo da ovaj dan prođe, završi, pa da se bacim u krevet. Spavala sam više nego ikad u životu. Prije, i kad bih gripu dobila, ne bih se zadržavala u krevetu. Po prirodi sam hiperaktivno biće – priča Ena.
Titrajuće dvoslike
Titrajuće dvoslike
No, iz kuće je izašla na nosilima Hitne pomoći. Onesviještenu, na podu su je pronašli roditelji.
– Kad sam došla sebi, i bez liječničke dijagnoze i pogleda na sumorna i zabrinuta lica mojih roditelja, znala sam da je stanje alarmantno. Sve sam vidjela mutno, uduplano. Dvoslike koje su mi titrale pred očima, izrojile su najcrnje moguće misli:rak, tumor, sljepilo, epilepsija, smrt…?
Istina nije bila utješna, ni bitno drugčija od Eninih sumnji. Pretrage i nalazi ukazali su na tumor na mozgu, rak pluća, grla, limfnih čvorova…
– Porazno je to saznanje bilo. Zaboravila sam na sve velike planove za budućnost. Gotovo je. Umrijet ću, a ni tridesetu navršiti neću. Neću dobiti posao, završiti fakultet, udati se u veleljepnoj bijeloj vjenčanici, roditi djecu… Neću ništa, jer ću završiti dva metra pod zemljom! – očajavala je Ena.
Na prijedlog liječnika, u pratnji roditelja, Ena je izmještena na KBC Zagreb, najveću bolničku ustanovu u Hrvatskoj, te podvrgnuta kemoterapijama.
– Čekao se pogodan momenat za operaciju tumora koji se nalazio na, kako su ljekari rekli, “nezgodnom mjestu”. Naglasili su da ne znaju je li maligni dok me ne otvore. Tvrdili su kako će sve biti u redu, kako ću ozdraviti i kako će nakon operacije, nestati glavobolje, mučnina.
– Ali ja mogu živjeti s glavoboljama, ne smetaju mi – branila sam se glupavo, naivno i dječiji, nastojeći ne pokazati kako me strah od mogućnosti da skalpel rovari po mojoj glavi. Od same pomisli sam se kočila.
izvor:zdravlje.ba
Nema komentara:
Objavi komentar